Glazba je razlog zašto naš svijet nije u tišini. Razlog zašto nikada nismo u potpunosti sami. Razlog zašto imamo interese, strast, mišljenja. Razlog zašto se mijenjamo i samim time postojimo.
60-ih god.20.st. društvo je doživjelo šok. Ljudi su se probudili, tražili su prava, slobodu, pravdu, mir… Tih godina pjesme nisu bile samo pjesme, one su bile himne, glasnogovornice tadašnjega društva. Ljude je glazba ohrabrila i dala im je snagu da izađu na ulice, da protestiraju, da izraze svoja mišljenja. Kako i ne bi? Rolling Stones u pjesmi (I Can’t Get No) Satisfaction pjevaju upravo o tome kako im ispiru mozak na radiju i televiziji i kako im govore nebitne informacije i pokušavaju upravljati njima. Cilj punk pokreta bio je “samo kontra svega”, kontra pravila, vlasti. Neki među njima uopće nisu bili glazbeno obrazovani, svojim instrumentima stvarali su buku i tako su bili i protiv glazbene teorije i svega što je do tada predstavljala. Osim takvih poruka, neke pjesme The Beatlesa, Boba Dylana ili Davida Bowiea i mnogih drugih tjerale su (ali tjeraju i danas) ljude da se osvrnu oko sebe i razmisle o životu, svojim postupcima te im nudile ohrabrenje.
Tada je krenula kultura koncerata i festivala. Mišljenja sam da je tada nastala i fan-kultura kakvu poznajemo i danas. Zapravo, tada su bili i luđi, nije se niti mogao čuti glazbenike zbog vrištanja publike. Elvis Presley i The Beatlesi među prvima su imali upravo takvu publiku.
Tijekom 70-ih i 80-ih god.20.st. vidljive su naznake pop glazbe kakvu imamo i danas. Tih se godina dogodila ogromna revolucija tehnologije i stila, i glazbenog i modnog. Sintisajzeri i studijska oprema prestali su biti nešto “egzotično”, snimanje i presnimavanje postaje dostupnije i jeftinije. Tada su nastali disco, hip-hop, heavy metal, a krajem 80-ih i techno. Zbog plesne glazbe popularizirane su plesne zabave i klubovi. Svi su znali plesne korake Johna Travolte iz filma Saturday Night Fever. Zbog glazbenika poput Bowiea ljudi su počeli doživljavati modu kao način izražavanja. Šminka nije bila samo za žene i svi su nosili što više boja i imali lude frizure.
Devedesete su možda posljednje revolucionarno glazbeno desetljeće. Mislim da tada kreće intenzivno grupiranje u društvu po glazbenom ukusu. Najviše zbog toga što je svaki žanr glazbe donio i specifičan način odijevanja i ponašanja. Istaknula bih hip-hop, rap, grunge rock, heavy metal i pop. Majka mi je pričala da je svaki dio Peristila bio točno rezerviran za određenu grupicu. Također, u devedesetima je omogućeno stvaranje i uređivanje glazbe na internetu, što je olakšalo bavljenje glazbom. Tada je popularizirano i piratiziranje jer su svi ilegalno “skidali” glazbu i “pržili” cd-ove.
Mislim da svakoj generaciji pripada točno onakva glazba kakva joj treba. 60-ih su ljudi htjeli promjenu, revoluciju… 80-ih i 90-ih nov način izražavanja i stvaranja glazbe.
Od 2000-ih, pogotovo zadnjih desetak godina, ne vidimo neki poseban glazbeni smjer. Zapravo je to točno ono što ljudima danas i treba. Svi su pomalo u svom svijetu i treba ima netko tko će reći da je to u redu. Svatko može naći glazbenika koji ga „razumije”, stil koji je baš njegov. Danas svatko može biti glazbenik, svatko ima pravo reći što misli i to podijeliti sa svijetom pomoću svoje glazbe. Trendovi se danas prebrzo mijenjaju da bi se uočio jedan stalni glazbeni pokret. Eksperimentira se sa svim glazbenim stilovima, vraćaju se stari hitovi, tehnologija se koristi više nego ikada.
Činjenica je da je o glazbi teško govoriti kao o dobroj ili lošoj. Glazba ima svrhu zabaviti, probuditi, pobuniti, smiriti, rastužiti, opustiti…, a ako je u tome uspjela, onda je ta glazba dobra. Ona ljudima omogućuje da se na nekoliko minuta prebace u neku drugu dimenziju. Vožnja autobusom manje je mučna kad u slušalicama trešti glazba, čišćenje kuće praktički je zabavno, a učenje razbibriga. Glazba nas spaja kada o njoj raspravljamo s drugima, kada upoznajemo ljude na temelju glazbenih ukusa, kada putujemo svijetom zbog koncerata. Glazba nas i izolira kada želimo da nema nikoga oko nas, kada želimo samo svoj i glas glazbenika, kada je stvarnost malo previše monotona i treba nam nešto da to razbije.
Jana Sirić Podrug, 4.f
