Ilonka Hržić iz 4.r s čitateljima je Fame podijelila osobno iskustvo četverogodišnjega prvogimnazijskog putovanja. Što je zajedničko prvašu i maturantu te kakve veze klica ima s tim, saznajte u nastavku članka.
U grlu je knedla, a na prsima slon. Do srednje škole prvi put ideš, ako si kao ja, smrtnik s istoka grada, autobusom koji ti zbog gužve izaziva klaustrofobiju i zaudara po ribi s peškarije, znoju i nekim sumnjivim supstancama. U pozadini čuješ dvije starije gospođe u žustroj raspravi o tome koja je veći invalid i kvalificiraniji kandidat za invalidsko mjesto. Nakon dugih dinamičnih pola sata vožnje stižeš do Parka Emanuela Vidovića gdje smo se svi dogovorili naći. Rukuješ se onako još osnovnoškolski nespretno i upoznaješ ljude s kojima ćeš provesti iduće 4 godine. Prvi mjesec teče, a ti potpuno krivo percipiraš kolege iz razreda; za curu koja ti je sada jedna od najboljih prijateljica, misliš da je čisto utjelovljenje Regine George iz filma Mean Girls. U međuvremenu postaneš dio grupice s kojom si ili i dalje u dobrim odnosima ili ste smrtni neprijatelji. Nema između. Poslije nastave idete zajedno do stanice i komentirate dan, tko vam je diga živce, a tko nije. Kad dođe bus, slijedi “probijanje” i potraga za zadnjim sjedalima, a kad kolege odu jer je tvoja stanica zadnja, osjećaš neku prazninu i jedva čekaš sutra. Sve je još čudno, novo i neizvjesno, u najdubljem si dijelu škole – u podrumu, ali ne fali ti ništa (osim klime) i kao klica stremiš što bliže vrhu!
Stigao je drugi razred, a s njim i prizemlje. Tu je zrak malo svježiji i buka tiša, a i bliže si izlazu ako ti to nešto znači. Doma učiš latinski vjerojatno onako klasično kampanjski, dan prije testa, ispričavam se – noć, a svojim lošim izgovorom sigurno si prizvao/la pokojeg demona da ti pravi društvo u (m)učenju, ali nema veze, ovo ti je zadnja godina ako si jezičar/ka ! 🙂 Dok se svakog jutra u zoru ili 5 minuta prije nastave budiš za školu, naravno preispituješ svoj odabir, piljiš u prazno dok alarm budi ostatak ukućana, polako gubiš motivaciju, ali sjeti se, put do vrha i dalje je dug…
Treći te razred valjda nauči nešto novo o društvu, logici koja nema logike i psihologiji. Vjerojatno više nemaš volje za „fasadiranjem“ i sređivanjem pa te pokoji profesor zabrinuto priupita jesi li dobro. Na prvom si katu, radi klima, brzo će ekskurzija i život je dobar!
Četvrti je razred, na vrhu si, najbliži suncu i sada bi ti kao trebao znati sve jer imaš 18 godina?! Pritom svi oko tebe zvuče kao pokvarena ploča: „Šta’š upisat? Šta’š upisat? Šta’š upisat? Šta’š upisat?“ A mene zanima što se dogodilo s onim: „Bok, kako si?“ Svi bruje ko pčelinjak, svi već znaju kamo će, na nogama su, spremni za let k suncu, ne boje se sudbe Ikarove…
Ok, ok pretjerujem. Čeka se maturalna, maturalna prođe, čeka se matura. Ne želim više čekati ništa, želim da vrijeme malo stane, kao i ono na satu u našoj učionici. Svemogući Vedro, možete li ga Vi ikako zaustaviti?? Odjednom, bez da si iti trepnuo, sunce počne jače sjati, dan duže trajati i, eto, stigao je svibanj. Neki profesori završili su s predavanjima, a neki i dalje naporno rade, kao da zalijevaju cvijeće kojemu je već dosta vode. Kako se približava kraj, tako se sve brže i brže ruši četvrti zid između nas i profesora, ide se na kave, grli i priča o životu. Već odavno više nismo ona mala klica i samo se čeka taj nekom sveti ili prokleti 23. svibnja da se svi raspršimo kao zrnca peluda.
Negdje drugdje u nekom novom nepoznatom, nadam se, opet ćemo rasti..
